Zakon o strancima - Minimalno popravljanje pogrešaka ni traga strategiji

Potkraj 2020. godine u Hrvatskoj je uveden novi sustav zapošljavanja stranaca. 

Umjesto kvota koje su ranije propisivale broj dozvola za boravak i rad po pojedinom zanimanju, fokus je prebačen na Hrvatski zavod za zapošljavanje, koji bi sada u svakom pojedinom slučaju trebao provjeriti ima li na hrvatskome tržištu rada raspoloživih radnika traženoga profila, kao i provjeriti samog poslodavca, odnosno izdati mišljenje o tome zadovoljava li potencijalni poslodavac postavljene kriterije. Ideja je bila da sustav bude primjereniji, fleksibilniji, kao i da tzv. test tržišta rada bude mehanizam dobivanja kvalitetne povratne informacije o stanju tržištu rada, na temelju koje bi se mogle dizajnirati daljnje mjere.

Radna skupina za ove izmjene oformljena je još od 2018. godine. SSSH je u njoj od početka sudjelovao i cijelo vrijeme aktivno upozoravao na očite manjkavosti rješenja u pripremi i nesagledive posljedice koje takva nepripremljena tranzicija može imati. Naime, nauštrb koherentnosti sustava neprestano su se radili ustupci kako bi izdavanje radnih dozvola bilo što brže i kako bi ograničenja „prava poslodavca na uvoz radnika“ bila što manja. Uz to, osim samoga dizajna postupka odobravanja, sustav nije osigurao nikakvu kontrolu i nadzor, niti boravka radnika državljana trećih zemalja, niti uvjeta rada koje su poslodavci jamčili.
 

Novi model nije riješio problem

U pozadini svega nalazi se problem da se ozbiljan nedostatak radnika, koji u srednjom i dugom roku može značajno ugroziti zdravo funkcioniranje društva i gospodarstva, adresira i rješava isključivo kroz prizmu poduzetnika koji „ne može naći radnika“ i kojemu „nitko neće raditi“. Naravno da liberalniji zakonski okvir tome poduzetniku nije riješio problem, jer dok god je prisutno shvaćanje da je radnik tu samo zbog šefa, do tada će i Hrvatska u odnosu na konkurenciju u vidu drugih europskih zemalja, ostati plaćama i uvjetima rada duboko nekonkurentna, neuređena i nepravedna zemlja, te će se u ovaj problem samo još dublje ukopavati.

Prijedlog novih izmjena i dopuna, koji bi se u zakonodavnoj proceduri trebao naći na jesen, sadržavat će neke pozitivne pomake, pa tako i neke prijedloge koje je SSSH davao još prije pet godina. Naknadna pamet, nažalost, nije toliko motivirana ocjenom zakonom, koliko time da je on počeo stvarati problem i za same institucije u obliku broja zahtjeva i komplikacija koje nastaju zbog zlouporaba.
 

Industrija uvoza stranih radnika

Naime, labavi kriteriji za pogodnost poslodavaca stvorili su jednu cijelu industriju za uvoz radnika koja je osnova za daljnju zaradu na najrazličitije načine. Uz to sustav omogućava takvim „poslodavcima“ da ni ne traže radnike na domaćem tržištu, ili se taj postupak na HZZ-u provodi neskriveno fiktivno. Radnici koji na taj način dolaze često stižu iz potpuno drukčijih ekonomskih okruženja, financijski i na drugi način ovisni su o nizu lokalnih i domaćih agencija, te je doista upitno koliko je ovdje riječ o slobodnom radnom odnosu, a koliko o suvremenoj trgovini ljudima.

Iako se ovakva pitanja nezaobilazno pojavljuju u svakom sustavu koji se počinje oslanjati na migraciju, ona bi trebala biti anomalija i domena kaznene sfere. Sramotno je da smo stvorili sustav u kojemu je to primarno pitanje, a koji dodatno podcrtava sva ona pitanja na koja odgovore nemamo, bilo zato što ih doista nemamo ili zato što nas ne zanimaju. Koji su to radnici koje trebamo, kako ćemo ih privući i kakvu ulogu u društvu želimo da igraju? Kako to napraviti da zaštitimo i njih, ali i domaće tržište rada? Odgovor na ta pitanja hrvatska država, nažalost, još uvijek nema.