Moramo li strahovati od umjetne inteligencije?

Umjetna inteligencija (UI) donosi brojne promjene u radnom okruženju i ima potencijal utjecati na različite aspekte poslova i radnih mjesta. Iako UI može donijeti mnoge prednosti i povećati učinkovitost i produktivnost, radnici također mogu imati razloga za brigu. 

Ovo je djelić odgovora koji nam je ChatGPT, generativni alat za prirodnu obradu jezika kojega pokreće tehnologija umjetne inteligencije, u samo nekoliko sekundi ponudio na pitanje „Imaju li radnici razloga za brigu zbog umjetne inteligencije?“. ChatGPT i slični alati umjetne inteligencije u vrlo kratkom roku privukli su veliki broj korisnika i golem interes javnosti. Koliko god „razgovori“ sa ChatGPT-om bili zabavni i fascinantni, među ostalim zbog brzine, preciznosti ali nerijetko i sasvim pogrešnih odgovora, ChatGPT i umjetna inteligencija općenito nisu nimalo bezazlen fenomen u kontekstu svijeta rada i radnici doista mogu imati razloga za brigu.
Kao i sa svakom tehnološkom revolucijom, i u ovom slučaju postoji jako puno, često kontradiktornih, predviđanja i scenarija. Ti scenariji kreću se od onih optimističnih o povećanju produktivnosti i oslobađanju kreativnoga potencijala radnika, preko business-as-usual scenarija koji pretpostavlja istovremeni nestanak jednih i stvaranje drugih radnih mjesta, hibridnih scenarija prema kojima radnici mogu kontrolirati i mijenjati budućnost, do pesimističnih, ekstremnih scenarija prema kojima će umjetna inteligencija dokinuti potrebu za ljudskim radnicima.
 

Radna mjesta više se mijenjaju, nego nestaju

Još 2010. g. predviđalo se da će gotovo polovica postojećih radnih mjesta biti izbrisana – danas vidimo kako se to nije dogodilo. Istraživači koji proučavaju današnju umjetnu inteligenciju govore o tome da će čak 80 posto radnih mjesta biti „izloženo“ umjetnoj inteligenciji, a da će za značajan dio njih gotovo polovica zadataka biti iz temelja izmijenjena. Taj trend već je vidljiv, a poslodavci sve više zapošljavaju radnike koji posjeduju specifične vještine rada s umjetnom inteligencijom.
Za razliku od prethodnih tehnoloških, industrijskih revolucija, kada su robotizacija i automatizacija pogađali uglavnom nisko kvalificirane radnike i zamjenjivali fizičke poslove, današnje promjene uglavnom dotiču radnike čiji posao podrazumijeva rad s informacijama i podacima, odnosno sve one poslove koji ne zahtijevaju visok stupanj ljudske prosudbe.
Sasvim je izgledno (a to se već i događa) da će potreba za dijelom poslova, odnosno za vještinama potrebnim za njihovo obavljanje, nestati.  To su prije svega radna mjesta u financijskom sektoru, zdravstvu, u području prava, kulture, znanosti i inženjerstva. To se, primjerice, odnosi na poslove koji se u velikoj mjeri oslanjaju na vještine unosa, obrade i analize podataka, kodiranja i programiranja, ali i neke poslove u području medija i komunikacija, rutinske poslove u upravljanju ljudskim resursima, neke administrativne poslove i sl.
Međutim, osim tzv. tehnološke nezaposlenosti, tj. nestanka pojedinih poslova i gašenja radnih mjesta, umjetna inteligencija trenutno više mijenja poslove, nego što dovodi do njihovoga gubitka. To, naravno, ima reperkusije na vještine i znanja koji će nam biti potrebni, što treba biti poticaj za promjenu obrazovne paradigme i zaokret prema razvoju kritičkog načina razmišljanja.

Umjetna inteligencija trenutno više mijenja poslove, nego što dovodi do njihovoga gubitka. Nestaje potreba za različitim vještinama vezanima uz unos i obradu podataka, a raste potreba za digitalnim kompetencijama, te vještinama kritičkog razmišljanja i rada s umjetnom inteligencijom.

Upitna transparentnost i odgovornost

Uz to, stručnjaci upozoravaju kako umjetna inteligencija predstavlja veliku prijetnju za svijet rada zbog svog potencijala u upravljanju organizacijom rada i radnicima općenito, a s velikim reperkusijama po kvalitetu i uvjete rada i uz otvaranje brojnih etičkih pitanja i brojne implikacije za stanje ljudskih i radničkih prava i same demokracije. Naime, ljudsko upravljanje može zamijeniti algoritamski sustav, gdje se postavlja pitanje njegove intruzivnosti, transparentnosti i odgovornosti, odnosno informacija o odlukama i mehanizmima koji stoje u njegovoj pozadini. Također, otvara se pitanje zaštite privatnosti i osobnih podataka radnika, nadzora i profiliranja radnika. Uz to vežemo probleme otuđenja, gubitka autonomije i kontrole nad radom, pogoršanja uvjeta rada kao i zaštite na radu. Javljaju se pritisci ka smanjivanju plaća i povećanju broja sati rada, što posljedično narušava ravnotežu između privatnog i radnog života, te negativno utječe na psihičko i fizičko zdravlje radnika. Zbog problema netransparentnosti (posebno u pogledu definiranja odgovornosti), radnicima je teško kolektivno zastupati svoje interese (primjerice putem kolektivnoga pregovaranja), što se negativno odražava na njihova prava.
Vodeći autoriteti u svijetu rada upozoravaju kako će ekspanzija umjetne inteligencije dovesti do povećanja ekonomskih i socijalnih nejednakosti, socijalnih konflikata i nejednake raspodjele rizika. K tome, potražnja za novim vještinama i višom razinom vještina intenzivirat će globalnu utrku za visokokvalificiranim radnicima, ali istovremeno i stvoriti nove podjele i natjecanje među radnicima. Pri tome će kvalificiraniji radnici imati bolje izglede i prilike u smislu zapošljavanja i prihoda, a povećat će se ranjivost onih radnika koje će se smatrati „nepismenima“ ili nedovoljno kvalificiranima.
 

Nužan politički odgovor

Obrazovni sustav mora odgovoriti na promjene koje automatizacija i ekspanzija umjetne inteligencije izazivaju - mora razvijati ne samo digitalne kompetencije i vještine višega reda, kritičkoga razmišljanja, kognitivne i socijalne inteligencije, već konačno mora uvesti obrazovanje o svijetu rada, pravima radnika i mehanizmima njihove zaštite.
Međutim, obrazovni sustav ne može ponuditi univerzalni lijek za ove probleme koji su u svojoj suštini strukturne i političke prirode. Novi poslovi i nova ekonomija koja je potpuno neregulirana zasigurno će pridonijeti porastu nejednakosti i deficitima dostojanstva rada. Rješenje, naravno, nije u opiranju inovacijama. No, inovacijama i pitanjima umjetne inteligencije je potrebno upravljati kako navedeni procesi ne bi predstavljali „staro vino u novim bocama“ izrabljivanja, kršenja radničkih prava i daljnje prekarizacije rada.
Sindikalni pokret zbog toga, među ostalim, traži reguliranje umjetne inteligencije i algoritamskog menadžmenta kako bi se jamčila prava radnika i zaštita njihove sigurnosti i zdravlja. Tu je nezamjenjiva uloga sindikata i poslodavaca kroz procese kolektivnoga pregovaranja (uključujući na transnacionalnoj razini) koji omogućavaju brže odgovore na rapidne promjene. Država, s druge strane, ima značajnu ulogu na području tržišta rada, obrazovnih i socijalnih politika, ali i na području kolektivnoga pregovaranja – mora osigurati poticajni okvir za kolektivno pregovaranje, pa i na način da fiskalne poticaje poslodavcima za tehnološke inicijative uvjetuje integriranjem ciljeva održivosti i poštivanjem kolektivnih ugovora i prava radnika na sindikalno organiziranje. U konačnici, a s obzirom na strukturno i političko značenje ovoga pitanja, mi se kao društvo moramo dogovoriti – i raditi u tome smjeru – kako cilj digitalizacije, automatizacije i korištenja umjetne inteligencije ne smije biti sveden na bogaćenje šačice najbogatijih, već od njega moraju imati koristi svi. To znači da proces ne smije biti vođen samo pitanjima profita i produktivnosti već moramo nužno adresirati štetne posljedice, poglavito one društvene. Nažalost, trendovi i sadašnje naznake ne govore da idemo u tom smjeru.
Konačno, kao što je to bio slučaj i s prijašnjim tehnološkim revolucijama, stvarni učinci će vjerojatno biti negdje na pola puta između danas prisutnih strahova i optimizma. Na koju stranu će otići prevaga i hoće li budućnost doista biti distopijska ovisit će o tome koliko ćemo uspjeti regulirati i upravljati algoritmima i umjetnom inteligencijom na način da u potpunosti ne dehumaniziraju ljudski rad. Umjetna inteligencija nije alat (za) budućnost(i). Ona je već tu – stvara, uništava i transformira radna mjesta i poslovne prakse, te stoga zahtijeva sindikalni odgovor već sada.